Godinama unazad, mediji u regionu su se bavili pogrešnom i neodgovornom odlukom Republike Hrvatske da 2001. godine rasproda svoje zlato koje je nasledila od SFRJ.
Srpska javnost je u potpunosti ispratila dešavanja u komšiluku i čudila se odluci hrvatskih političara, ne sluteći da je i sef Republike Srbije u banci u Bazelu, skoro ispražnjen i da se od 18 tona srpskog zlata u polugama tamo nalazi jedva nešto više od tone.
Punih 15 godina sve vlasti su od javnosti krile činjenicu da je zlato prodato tokom 2001. godine.
Da li je iz te perspektive bilo opravdano prodati zlato ili ne, s obzirom da kriza koja se desila 2008. godine i još traje, nije bila ni na vidiku, pitanje je o kome javnost može i danas da raspravlja. S obzirom na tradcionalno kratkovidu srpsku politiku, to je bilo za očekivati.
Međutim, svi se moraju složiti da je nerazumno rasprodati zlato u trenutku kada mu je cena bila najniža u novijoj istoriji. Ukoliko političari ne znaju da procene tržišna kretanja cena sirovina, zbog čega se nije našao niko od kojekakvih savetnika koji primaju platu iz budžeta i raznih eksperata da im ukaže na grešku. Ili ako je na grešku neko upozorio, onda ko je i zbog čega postupio drugačije.
U prvoj deceniji 21. veka u Srbiju je ušlo oko 30 milijardi dolara stranih investicija, kroz razne kredite, aranžmane i poslove, pa stalna potreba za novcem nije dovoljno jak argument da se rasproda zlato po tako niskim cenama i država ostavi bez te vrste rezervi.
Teško da ovde ima mesta krivičnoj ili građanskoj odgovornosti počinilaca, ali s obzirom da je takvom političkom odlukom načinjena šteta svakom građaninu ove zemlje, red je da se zna ko je i zašto prodao naše zlato po bagatelnim cenama, kako bi snosio bar moralnu odgovornost pred sudom istorije.
Razjašnjenja radi, količina od 46.1 tone koju je guvernerka na nedavnoj konferenciji za štampu označila kao nestalu, zapravo predstavlja ukupne zlatne rezerve SFRJ, od čega je deo od 18 tona pripao Srbiji, a ostatak je raspodeljen ostalim republikama. Pitanjem da li je guvernerka to znala i zašto nije, ovaj tekst se neće baviti.
Pored 16.8 tona prodatog zlata koje je čuvano u Švajcarskoj, Srbija je prodala još 5, koje su se čuvale u trezoru NBS-a, u Beogradu. Nakon što su 2001. godine poslate na doradu u Švajcarsku, gubi im se svaki trag.
Iako za sada ne znamo precizno trenutak u kom je prodato, a ni cenu, računajući prosečnu cenu zlata iz 2001. godine od 250 USD za uncu, odnosno oko 8 dolara po gramu, Srbija nije mogla da dobije ni 200 miliona dolara za 23.8 tona zlata, koliko je ukupno prodato.
Ako uzmemo u obzir da je već 2011. cena zlata porasla na 60 dolara po gramu, prodajom u tom trenutku Srbija je za tu količinu ovog plemenitog metala mogla da dobije skoro milijardu i po dolara.
U trenutku pisanja ovog teksta, cena zlata je nešto preko 40 dolara po gramu ili oko 5 puta više nego što je bila u trenutku kada su ga političari rasprodali 2011. godine.
Na sve ovo dodatni problem je što izgleda nema nikakvog traga da je novac koji je dobijen od prodaje zlata ikada dospeo u Srbiju.
SUDBINA SRPSKIH ZLATNIH REZERVI KROZ ISTORIJU
Centralna banka je počela sa akumulacijom zlata u svojim trezorima, već od svog osnivanja, 2. Jula 1884. godine kada je počela sa radom kao Privilegovana Banka Kraljevine Srbije. Zlato je u to vreme bilo jako važan faktor u održavanju stabilnosti dinara, ali i ostalih svetskih valuta, jer je skoro svugde važio zlatni standard, a Srbija je kovala novac i po pravilima Latinske monetarne unije.
Koliko je u to vreme zlato bilo važno, čak i za siromašnu Srbiju, govori činjenica da je srpska centralna banka unela u zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca količinu od 21 tone po osnovu uplaćenog kapitala i još 53.5 tona zlata koje je iskopano u rudnicima Kraljevine Srbije.
Pred Drugi svetski rat Kraljevina Jugoslavija, imala je oko 85 tona zlata, koje je mahom preneto u Jugoslaviju iz Kraljevine Srbije, a jedan deo je tokom dvadesetih i tridesetih godina iskopan u borskom rudniku. Oko polovine tog zlata je rasprodato tokom i posle Drugog svetskog rata, da bi tokom sedamdesetih godna prošlog veka bila otkupljena količina od oko 10 tona, takođe od borskog rudnika.
Sve u svemu, količina srpskog zlata, iskopanog u srpskim rudnicima, koje je prešlo Albaniju i nakon oslobođenja uneto u sastav nove Kraljevine SHS, znatno je premašivala 46.1 tone koju je SFRJ posedovala na dan raspada.
Iako uredno dokumentovana, činjenica o unetom blagu u zajedničku državu nije uticala na odluku međunarodnih posrednika po kojoj je Srbiji pripao samo deo rezervi SFRJ, koji joj je proporcionalno sledovao.
Kada je kriza iz 2008. zakucala na vrata, a zlatu počela vrtoglavo da skače cena, sve centralne banke u svetu pa i NBS počele su užurbano da obnavljaju zlatne rezerve. Ali ovaj put po znatno višim cenama. Tako, danas NBS ima 18.5 tona zlata, odnosno oko 7.5% ukupnih rezervi. Najveći deo te količine otkupljen je od RTB Bor po tržišnim cenama u trenutku kupovine.
Inače, Srbija ima sreću da pored Francuske, Španije i Švedske bude jedna od četiri zemlje u Evropi u kojoj postoje nalazišta ovog metala. Međutim, to nam i nije od neke koristi jer skoro ništa od tog zlata nismo uspeli za sebe da sačuvamo i iskoristimo.
PRIMER ZLATNIH REZERVI RUMUNIJE
Iako je Rumunija poznata po štednji i niskom nivou zaduženosti u vreme vladavine Nikolae Čaušeskua, iz odnosa ove zemlje prema zlatnim rezervama, može se mnogo toga naučiti.
Uprkos burnoj istoriji rumunskih zlatnih rezervi, koje su tokom Prvog svetskog rata pred najezdom Centralnih sila bile prenete u Rusiju i nikada nisu u celosti vraćene, Rumunija danas poseduje zavidnih 120 tona ovog metala što je pozicionira u sam vrh liste država sa najvećim zlatnim rezervama na svetu. Rumunska valuta je zbog toga u velikom delu pokrivena zlatom i samim tim znatno stabilnija nego da se oslanja samo na neke od rezervnih valuta iz korpe MMF-a.
Količinu zlata koje druge centralne banke poseduju, kao i više o zlatnim rezervama i zlatnoj podlozi novca, možete pronaći ovde.